Mi smo peteročlana obitelj Povoljnjak iz Kravarskog koju čine Nika (9god), Gabriel (5god), Mateo (3,5 god) te mama Valentina i tata Josip. Živimo već 3 i pol godine u vlastitoj obiteljskoj kući. Onaj nesretni potres potjerao nas je iz “stare” kuće u kojoj smo stanovali s bakom i djedom u našu novu koja je tada bila još dosta daleko od useljenja. Pa smo tako uz pomoć bližnjih u tri dana namjestili kuću da se u njoj može živjeti. U početku smo spavali na podu u dnevnom boravku, no s vremenom smo uređivali dio po dio, da bi danas došli do zadnje faze, a to je fasada.
Mama radi u vrtiću kao odgojitelj, a tata je profesionalni vozač kamiona i odatle nam dolaze svi prihodi kojima raspolažemo. Nakon plaće 15. u mjesecu prvo je plaćanje računa, te određivanje granice koju do sljedeće plaće ne bi trebali prijeći. Naravno da koji puta i prekoračimo, no nastojimo to sljedeći mjesec nadoknaditi.
Kao što smo se osvrnuli u prvom dijelu, u fazi smo uređenja kuće i unazad pet godina kad je izgradnja započela to nam je najveći izazov i trošak. Nismo se vezali za kredit, već smo odlučili graditi i uređivati ovisno o tome koliko nam financije dozvoljavaju.
Mi roditelji imamo štednju koju smo do sada po njenom isteku koristili za gradnju i uređivanje, no nadamo se da ćemo po sljedećem isteku ipak uspjeti ostaviti bar dio za neku dalju budućnost. Djeca također imaju svoju štednju gdje im uplaćujemo ono što su sami “zaradili” za rođendane i kršenje, te im ista postaje dostupna sa 18 godina.
Od silnog ponavljanja djeci već i vrapci na grani znaju da nam je trenutno najvažnije završiti kuću. Većina pokušaja djece za nekim skupim igračkama, markiranom odjećom i slično završi tako da im govorimo da im te stvari trenutno ne možemo priuštiti jer nam trebaju novci za fasadu, ujedno i zadnji dio koji zahtijeva tako veliku količinu novaca. Iako, da se isključivo tatu pita, popustio bi on puno puta, ali tada uskače mama koja je onda glavni krivac za to što Nika nema markiranu odjeću, a dječaci pun šleper igračaka koje bi ionako ostavili nakon pola sata .
Dječacima je teško kad tata ide raditi u noćnu smjenu, pa su uglavnom to situacije kada im objašnjavamo zašto tata mora ići na posao i za što nam je sve potreban novac koji će tata, a i mama, odlaskom na posao zaraditi. Djevojčica je starija pa već razumije da je za gotovo sve potreban novac, no u situacijama kada netko od njenih prijatelja ima nešto što ona nema i ona zaboravi da taj novac ne pada s neba pa ju je potrebno podsjećati. Nije baš da je prezadovoljna našom odlukom da nešto ne može dobiti, ali tako je kako je.
Uz obiteljsko ljetovanje koje smo do sad uspjeli realizirati svake godine, odlučili smo unazad par godina uvesti još neko kraće putovanje u zimskim mjesecima. Za to imamo posebnu kasicu u koju mi roditelji ponekad ubacimo koji cent ili euro, no najviše za to što se prikupi je zaslužna Nika. Ona je prabakina ljubimica pa joj baka gotovo na svakodnevnoj bazi za džeparac da nekoliko eura (jer baka smatra da joj 2 eura nije dovoljno :). Već kad je krenula u prvi razred poticali smo ju da razmisli je li bolje da svakodnevno taj novac troši na slatkiše ili da ga stavi u kasicu koju smo odredili za zimovanje. Djeca su uvijek sretna kada uspijemo ostvariti neko putovanje, izlet ili zajedničku večeru u restoranu pa im uvijek spominjemo da je bolje da uštedimo novce za takve stvari umjesto da ih potroše na nešto što im zaista nije potrebno. Također im ističemo čega smo se mi morali odreći da bi uspjeli napraviti kuću i omogućiti im da imaju siguran krov nad glavom. Na svu sreću gubitak posla nismo iskusili, a neočekivanih troškova je bilo, ali se trudimo da uvijek imamo nešto sa strane za takve slučajeve.
Da bi postigli financijske ciljeve koje smo postavili moramo se odreći nekih stvari koje bi željeli ali ipak bez njih možemo. Često puta to, posebice kod djece, izaziva nezadovoljstvo ili ljutnju, ali unatoč tome što su se nečega trenutno odrekli dajemo im do znanja da će kad tad umjesto toga dobiti nešto kvalitetnije i vrednije, kao primjerice uređena soba, izlet, kino i slično. Mi smo zadovoljni jer znamo da im nismo uskratili osnovne životne potrebe, a usput ih učimo da neke granice moraju postojati i da ne mogu uvijek dobiti sve što žele.
Djevojčica svaki dan dobije đeparac za sendvič i sok. Kao što smo spomenuli, dobije ga i od bake, ali uglavnom to stavlja u kasicu za putovanje. Ocjene nismo nikada financijski nagrađivali i mislimo da je to zaista nepotrebno. Gledajući oko sebe često vidimo da roditelji djeci daju na raspolaganje novac koji su primjerice dobili za rođendan. Smatramo da djeca u nižim razredima osnovne škole još uvijek nisu spremna raspolagati novcem i odlučivati na što će ga potrošiti posebice zbog toga što se uglavnom vode time da netko nešto ima pa to moram imati i ja jer je to trenutno in. Dječaci su još premali i njima je još sve to apstraktno i nerazumljivo. Iako i oni, kad dobiju novac direktno u ruke, uredno ga pospreme u džep. 🙂
Sponzor ove 3plus priče je partner Obiteljske kartice poduzeće Pero koje brine da naši domovi, veš i tijelo budu čisti bez nepotrebnih kemikalija. Više o ponudi za članove pročitajte OVDJE.
PRIDRUŽITE NAM SE:
Redovni član Udruge možete postati ako se skrbite za troje ili više djece do 27 godina starosti, pristupnicu ispunite OVDJE.
Želite podržati aktivnosti koje će pozitivno utjecati na kvalitetu života 3plus obitelji, no ne zadovoljavate uvjete za redovno članstvo? Postanite naš podupirući član i svojom donacijom podržite stvaranje bolje kvalitete života za obitelji s više djece, OVDJE.
