Djeca i ekrani jedan su od ozbiljnih izazova današnjeg roditeljstva, a udruga Obitelji 3plus toj je temi posvetila i projekt Držimo IT korak, s nizom radionica za roditelje i konferencijom o zaštiti djece u digitalnom svijetu.

Sigurnosne postavke i roditeljski nadzor štite dijete od sadržaja i ljudi koji mu mogu nauditi. Otvoreno ostaje pitanje koje se javlja i onda kada je sadržaj posve bezopasan, a nadzor besprijekoran: što zaslon radi mozgu u razvoju, sposobnosti samokontrole, privrženosti i igri. Odgovor na njega mijenja samu mjeru korištenja.

Rasprava o ekranima najčešće se vodi u okvirima koliko vremena je prihvatljivo. Korisnija je rasprava o mehanizmima – o tome što se točno događa u djetetovu mozgu i odnosima kada zaslon zauzme mjesto koje mu razvojno ne pripada. Ovaj tekst donosi pet takvih mehanizama.

Stanje u Hrvatskoj

Nacionalno istraživanje EU Kids Online Hrvatska 2025, provedeno u 37 osnovnih škola na više od 1.100 učenika u dobi od 10 do 16 godina, bilježi između pet i pol i osam sati dnevno pred ekranom (Ciboci Perša i sur., 2025). Uređaj je za obiteljskom večerom u rukama 61,7 % djece, tijekom nastave kod 19,3 %, a tijekom noći kod 27,1 % njih. Gotovo tri od pet djece samo je pokušalo skratiti vrijeme na internetu i u tome nije uspjelo, dok 46,1 % roditelja s djetetom nikada ne razgovara o tome što ono na internetu radi (Pravobraniteljica za djecu, 2025).

Ljeti se ti brojevi dodatno povećavaju, jer nestaje školska struktura koja je danu davala granice.

Jonathan Haidt u Anksioznoj generaciji (2024) prijelaz s djetinjstva utemeljenog na igri na djetinjstvo utemeljeno na telefonu opisuje kroz četiri temeljne štete: socijalnu deprivaciju, deprivaciju sna, fragmentaciju pažnje i ovisnost. Mehanizmi opisani u nastavku pokazuju kako te štete nastaju.

1. Izostanak razvoja samokontrole

Samokontrola je najbolje istražen pojedinačni prediktor životnih ishoda kojim raspolažemo. Znanstvena studija pratila je 1.000 djece od rođenja do 32. godine i pokazala da razina samokontrole izmjerena u dobi od tri do jedanaest godina predviđa tjelesno zdravlje, ovisnosti, financijsko stanje i kriminalitet u odrasloj dobi. Učinak je bio postupan kroz cijeli raspon, neovisan o inteligenciji i socijalnom statusu obitelji (Moffitt i sur., 2011).

Ta se sposobnost gradi vježbom, a vježba se sastoji od podnošenja frustracije i odgode između želje i njezina ispunjenja, uz prisutnost smirene odrasle osobe. Studija koja je kroz tri vala mjerenja pratila 422 obitelji s djecom od tri do pet godina pokazala je posljedicu izostanka te vježbe: što su roditelji češće posezali za uređajem kako bi smirili uznemireno dijete, to je dijete kasnije pokazivalo veću emocionalnu reaktivnost i slabije izvršne funkcije, osobito dječaci i djeca izraženijeg temperamenta (Radesky i sur., 2023). Uređaj koji svaku frustraciju ukloni u sekundi uklanja s njome i trening samokontrole.

Smiješno. Humor aktivira mezolimbički dopaminski sustav, uključujući nucleus accumbens, jednako kao i druge primarne nagrade (Mobbs i sur., 2003). Šala radi po shemi očekivanja i naglog obrata, dakle po istom obrascu kao i svaka druga snažna nagrada.

Čudno i neočekivano. Dopaminski neuroni najjače reagiraju na pogrešku u predviđanju nagrade, odnosno na razliku između očekivanog i dobivenog (Schultz, 2016). Bizarno, apsurdno i iznenađujuće pobuđuje sustav snažnije od skladnog i predvidivog.

Nepredvidiva isporuka. Uz svojstva samog sadržaja, jednako je važan način na koji stiže. Beskonačno pomicanje sadržaja, povlačenje za osvježavanje i obavijesti bez najave rade po rasporedu varijabilnog potkrepljenja, istom po kojem rade kockarski automati. Nagrada koja stiže nepredvidivo drži sustav u trajnom iščekivanju, pa dijete uređaj provjerava i onda kada ondje ničega nema.

Superpodražaj

Kada se ta svojstva spoje, nastaje ono što se u biologiji naziva superpodražajem. Pojam potječe od nizozemskog etologa i nobelovca Nikolaasa Tinbergena, koji je pokazao da životinje snažnije reagiraju na umjetni podražaj koji pretjeruje u obilježjima prirodnog. Ptica je napuštala vlastito jaje i sjedala na golemo gipsano jaje, a ptići galeba jače su kljucali umjetni model kljuna s naglašenijom oznakom nego pravi roditeljski kljun (Tinbergen, 1951). Živčani sustav oblikovan je za prirodni raspon podražaja, pa pretjerana verzija otima odgovor namijenjen stvarnoj potrebi.

Digitalni sadržaj namijenjen djeci upravo je takav podražaj. On u nekoliko sekundi zgusne količinu novosti, humora i iznenađenja kakvu prirodno okruženje ne isporučuje ni u jednom danu. Algoritmi te snimke ne biraju nasumično — biraju ih zato što mjere koji sadržaj najdulje zadržava pažnju najvećeg broja djece. Praktično to znači nagle rezove, pretjeranu mimiku i izobličene glasove, padove i sudare, šale na tuđi račun, jarke boje, glasne zvučne efekte i bizarne kombinacije koje nemaju smisla.

Da je riječ o razvojnom problemu najbolje pokazuju eksperimentalni modeli. Mladunčad malih sisavaca izložena pojačanoj zvučnoj i svjetlosnoj stimulaciji šest sati dnevno tijekom šest tjedana kasnije je bila hiperaktivnija, sklonija riziku i slabija na svim testovima pamćenja i kognicije (Christakis, Ramirez i Ramirez, 2012). Druge su laboratorije nakon prekomjerne senzorne stimulacije u razvoju zabilježile pojačanu osjetljivost na kokain u odrasloj dobi (Ravinder i sur., 2016).

Kod adolescenata se kalibracija odvija kroz društveno odobravanje. Snimanje moždane aktivnosti pokazalo je da broj oznaka sviđanja ispod fotografije mijenja odaziv strijatuma, središnjeg dijela sustava nagrade, neovisno o sadržaju fotografije (Sherman i sur., 2016). Odobravanje se u toj dobi obrađuje kao biološki važan podatak, pa platforma koja ga isporučuje u nasumičnim obrocima dobiva nerazmjernu moć.

Praktična posljedica pogrešne kalibracije poznata je svakom roditelju: nakon dva sata brzih izmjena prizora djetetu blijede dvorište, knjiga i prijatelji. Referentna točka po kojoj dijete mjeri zanimljivost svijeta pomaknuta je prema gore.

Život organizma počiva na održavanju stabilnosti unutar uskih granica. To vrijedi i za mozak: razina budnosti, napetost, raspoloženje i osjetljivost sustava nagrade imaju svoje zadane vrijednosti oko kojih se kreću, a odstupanje od njih doživljavamo kao nemir, iscrpljenost ili nezadovoljstvo. Mozak tu stabilnost postiže na dva načina. Homeostaza je ispravljanje odstupanja koje je već nastalo – vrijednost se udalji od zadane točke, a sustav je vraća natrag. Alostaza je podešavanje unaprijed, prema onome što se očekuje, pri čemu se pomiče sama zadana točka, drugim riječima, naše tijelo predviđa što nam je potrebno (Sterling, 2012).

Oba načina počivaju na međudjelovanju antagonističkih sustava, u kojima jedan pokreće, a drugi koči. Tako rade simpatički i parasimpatički živčani sustav, tako rade podražujući i kočeći prijenosnici u živčanom tkivu. Za razumijevanje odnosa djeteta prema ekranu ključan je jedan takav par: dopaminski sustav nagrade, koji privlači prema podražaju i pokreće traženje, i njemu suprotstavljeni sustav koji proizvodi nelagodu, nemir i bol. Ta dva sustava dijele iste moždane krugove i rade kao vaga. Svaki nagib na jednu stranu pokreće protuuteg na drugoj, i to razmjerne snage i suprotnog smjera (Solomon i Corbit, 1974; Koob i Le Moal, 2008).

Vaga zato radi ispravno samo dok se nakon svakog nagiba vraća u vodoravan položaj. Zadovoljstvo koje dijete osjeti pri jelu, igri ili susretu s bliskom osobom prati blago i kratkotrajno spuštanje ispod polazne razine, nakon čega se sustav umiruje. Upravo to spuštanje čini nagradu prolaznom i oslobađa dijete da se okrene sljedećoj potrebi.

Ta je izmjena evolucijski nužna. Organizam ima velik broj potreba važnih za preživljavanje i razmnožavanje – hranu, vodu, sigurnost, sklonište, socijalne veze, istraživanje okoline, brigu o potomstvu – i svaka od njih mora u svojem trenutku moći preuzeti upravljanje ponašanjem. Nagrada koja bi trajala neprekidno zarobila bi organizam u zadovoljavanju jednog jedinog nagona i onemogućila mu sve ostalo.

Problem nastaje kada je pobuda prejaka i prečesto ponovljena. Mozak tada ravnotežu brani na dva načina istodobno. Prvo, prigušuje sam sustav nagrade – smanjuje broj mjesta na kojima dopamin djeluje, pa je za isti osjećaj ugode potrebno sve više podražaja (Volkow, Wise i Baler, 2017). Drugo, i za razumijevanje posljedica jednako važno, pojačava suprotstavljeni sustav, onaj koji stvara nelagodu. Dijete postaje osjetljivije na neugodu, nemir i tjeskobu, i to upravo zato da bi se ravnoteža obnovila (Koob i Le Moal, 2001; 2008).

Protuuteg se time više ne povlači, već ostaje na svojem mjestu, a mozak zadanu točku ostavlja trajno pomaknutom. To je alostatski pomak. Ugoda se povlači prema gore i traži sve jače podražaje, dok stanje bez podražaja postaje aktivno neugodno (Koob, 2020). Nakupljena istrošenost od takvih trajno pomaknutih postavki naziva se alostatskim opterećenjem i vidljiva je u promijenjenom lučenju hormona stresa, povišenoj upalnoj aktivnosti i slabijoj sposobnosti oporavka (McEwen, 1998).

Kod djeteta se to vidi kao razdražljivost pri gašenju uređaja, dosada koja se doživljava kao nepodnošljiva, nemir bez sadržaja i sve kraći raspon zadovoljstva u običnim aktivnostima.

Opisani mehanizam nadilazi ovisnost o supstancama i odnosi se na svako stanje s poremećenom regulacijom sustava nagrade (Koob i Le Moal, 2008). U tom svjetlu treba čitati drastičan porast tjeskobe, depresivnosti, gubitka sposobnosti uživanja i osjećaja izostanka smisla i svrhe kod današnjih mladih, zabilježen u nizu zemalja od početka prošlog desetljeća (Haidt, 2024). Riječ je o istoj putanji na blažem stupnju, o ranim stanjima onoga što u punom obliku poznajemo iz teških ovisnosti.

San: mehanizam kojim se ravnoteža vraća

San je glavni proces kojim se pomaknute postavke vraćaju na polazište. Tijekom noći popušta napetost sustava za stres, obnavlja se osjetljivost sustava nagrade i mozak obrađuje emocionalne dojmove dana. Manjak sna zato djeluje kao samostalan stresor i izravno pridonosi alostatskom opterećenju cijelog organizma (McEwen, 2006). Dijete koje spava premalo ostaje bez mehanizma kojim bi poništilo pomak nastao tijekom dana, pa se pomak prenosi na sljedeći dan i zbraja.

Najbolji pregled dokaza o snu i uređajima donosi metaanaliza koja je objedinila dvadeset studija s ukupno 125.198 djece prosječne dobi 14,5 godina (Carter i sur., 2016). Djeca koja su uređaj koristila neposredno prije spavanja imala su dvostruko veće izglede za nedovoljno sna, za lošiju kvalitetu sna i za izraženiju dnevnu pospanost.

Djeca koja su uređaj imala u sobi, a nisu ga koristila, imala su također približno dvostruko veće izglede za iste mjerene parametre. Uređaj koji leži na noćnom ormariću i dalje djeluje, kao stalno otvorena mogućnost da nešto stigne.

Sadržaj odgađa odlazak u krevet. Sadržaj podiže razinu uzbuđenja, pa dijete legne pobuđeno umjesto umireno. Obavijesti razlamaju noć na isprekidane dionice. Svjetlo zaslona pritom pomiče unutarnji sat: u strogo kontroliranom laboratorijskom pokusu čitanje s osvijetljenog zaslona uvečer odgodilo je lučenje hormona sna, produljilo uspavljivanje, smanjilo količinu dubokog sna i ostavilo sudionike pospanijima idućeg jutra (Chang i sur., 2015; Hale i Guan, 2015).

Nakon neprospavane noći emocionalni centri mozga reagiraju znatno burnije, a nadzor koji nad njima drži prefrontalni korteks slabi (Yoo i sur., 2007). Istodobno sustav nagrade postaje pretjerano reaktivan i snažnije vuče prema jakim, brzim podražajima (Gujar i sur., 2011). Umorno dijete slabije podnosi frustraciju, teže odustaje od uređaja i lakše posegne za onim sadržajem koji je pomak i izazvao. Uređaj u sobi skraćuje san, a skraćen san pojačava potrebu za uređajem.

Sigurna privrženost gradi se na roditeljskoj osjetljivosti, na tome da roditelj zamijeti djetetov signal, ispravno ga protumači i odgovori pravodobno. Metaanaliza 66 studija potvrdila je roditeljsku osjetljivost kao glavni prediktor sigurne privrženosti (De Wolff i van IJzendoorn, 1997).

Što se događa kada odgovor izostane, pokazuje klasičan pokus poznat kao paradigma nepokretnog lica. Roditelj se u dogovoreni trenutak prestane smiješiti i odgovarati te dvije minute djetetu gleda u oči s posve bezizražajnim licem. Dojenče u nekoliko sekundi pojača pokušaje da ga vrati, potom pokaže uznemirenost i odvrati pogled (Tronick i sur., 1978). Istraživači su pokus zatim izmijenili tako da su majke u tom razdoblju umjesto ukočenog lica jednostavno pogledale u mobitel. Reakcije dojenčadi bile su iste (Myruski i sur., 2018). Za dijete je roditelj koji gleda u zaslon odsutan roditelj.

Ponovljeni prekidi ostavljaju trag i mjesecima kasnije. U praćenju više od 170 obitelji kroz šest mjeseci, češći prekidi zajedničkog vremena zbog roditeljskog uređaja predviđali su više ispada, ljutnje i teškoća u ponašanju kod djeteta (McDaniel i Radesky, 2018).

Slobodna igra je razvojna nužnost, a ne sporedna aktivnost u djetinjstvu. Eksperimentalni dokaz je izravan: mali sisavci lišeni socijalne igre u mladenačkoj dobi razvili su manje inhibicijskih sinapsi u prefrontalnom korteksu i u odrasloj dobi rješavali složene zadatke pojednostavljenom, nefleksibilnom strategijom (Bijlsma i sur., 2022). Igra doslovno gradi mozak. Već pola sata igre pokreće u mozgu proizvodnju tvari zadužene za rast novih veza među živčanim stanicama, i to u područjima koja upravljaju emocijama i samokontrolom (Gordon i sur., 2003).

Preadolescenti koji su pet dana proveli u kampu bez ikakvih zaslona značajno su napredovali u prepoznavanju neverbalnih emocionalnih znakova s fotografija i videosnimki u odnosu na kontrolnu skupinu koja je ostala u uobičajenom režimu (Uhls i sur., 2014). Pet dana bilo je dovoljno za mjerljivu razliku.

Opsežan pregledni rad povezao je povlačenje slobodne igre iz djetinjstva s porastom tjeskobe, depresije i osjećaja bespomoćnosti kod djece i mladih (Gray, 2011), a Američka pedijatrijska akademija igru opisuje kao temeljni mehanizam razvoja izvršnih funkcija i regulacije stresa (Yogman i sur., 2018).

Rani razvoj: zašto je pravilo strože

Kod najmlađe djece mehanizam je dodatno izravan. Jezik se usvaja u uzajamnoj izmjeni, u kojoj odrasla osoba odgovara na ono što je dijete upravo učinilo. Metaanaliza 42 studije pokazala je da veća količina ekranskog vremena prati slabije jezične vještine (Madigan i sur., 2020), a longitudinalno praćenje 2.441 djeteta da više ekranskog vremena s dvadeset četiri i trideset šest mjeseci predviđa slabije rezultate na razvojnim probirima godinu i dvije poslije, dok obrnuta putanja izostaje (Madigan i sur., 2019).

Važan je i tempo sadržaja. Četverogodišnjaci koji su gledali devet minuta brzog crtića odmah nakon toga postizali su znatno slabije rezultate na testovima izvršnih funkcija u odnosu na vršnjake koji su gledali spori edukativni program ili crtali (Lillard i Peterson, 2011).

Adolescencija je razdoblje u kojem mišljenje vršnjaka postaje biološki najvažniji podatak koji mozak obrađuje, neovisno o karakteru i načinu odgoja. U laboratorijskim pokusima adolescenti su, u usporedbi s djecom i odraslima, pokazali izraženiju nelagodu, jače reakcije autonomnog živčanog sustava i pojačano lučenje hormona stresa već pri samoj pomisli da ih netko promatra, čak i bez ikakve povratne informacije o tome kako su ocijenjeni (Somerville, 2013). Toj se osjetljivosti pridružuje i ono što je razvojna psihologija davno opisala kao zamišljenu publiku i osobnu bajku: dojam da je adolescent stalno na pozornici, praćen uvjerenjem o vlastitoj iznimnosti i neranjivosti (Elkind, 1967).

Društvene mreže tu osjetljivost pretvaraju u superpodražaj. Oznake sviđanja, komentari i broj pratitelja isporučuju vršnjačko odobravanje u nasumičnim obrocima, po istom rasporedu varijabilnog potkrepljenja opisanom ranije. Potvrda koju je nekoć trebalo zaslužiti kroz odnos, trud ili vještinu sada stiže bez takvog ulaganja i u obliku broja koji se osvježava svakih nekoliko minuta.

Uz potvrdu ide i rizik. U pokusu s vožnjom u simulatoru adolescenti su donosili znatno rizičnije odluke kada su znali da ih vršnjaci promatraju, uz pojačanu aktivnost u područjima sustava nagrade, dok kod odraslih ta razlika izostaje (Chein i sur., 2011). Prisutnost vršnjaka pojačava privlačnost trenutne nagrade, a područja zadužena za nadzor nad impulsom u toj dobi još sazrijevaju. Na mrežama je ta publika prisutna neprekidno, dvadeset četiri sata dnevno, pa se sklonost riziku, izazovima i razmetanju hrani stalno umjesto povremeno.

Posljedice na razini populacije mjerene su rijetkim kvazieksperimentom. Facebook je na američka sveučilišta uveden postupno, fakultet po fakultet, pa se mentalno zdravlje studenata moglo usporediti prije i poslije dolaska platforme. Dolazak mreže pratio je porast simptoma slabijeg mentalnog zdravlja, osobito depresivnih, a analiza mehanizma upućuje na nepovoljnu usporedbu s drugima (Braghieri, Levy i Makarin, 2022). Isto pokazuje i pokus u kojem su korisnici plaćeni da mrežu isključe na četiri tjedna. Nakon deaktivacije prijavili su bolje raspoloženje i veće zadovoljstvo životom, a oslobođeno vrijeme preusmjerili na druženje uživo (Allcott i sur., 2020).

Sažetak preporuka

Do 3. godine – bez tableta i mobitela; najviše jedan spori crtić s jasnom fabulom dnevno, uz roditelja koji dijete prati i komentira ono što se na ekranu događa.

3–6 godina – zaslon rijedak i kratak, uvijek uz odraslu osobu; uređaj se nikada ne koristi za smirivanje djeteta.

6–12 godina – najmanje sat vremena slobodne igre dnevno, po mogućnosti vani i s drugom djecom; uređaji izvan spavaće sobe; obroci bez zaslona.

12+ godina – odgoda vlastitog telefona i mreža koliko je god moguće; dogovoreno dnevno vrijeme koje dijete uči zaustavljati samo, uz jasnu granicu, unaprijed poznate posljedice i dosljedan roditeljski nadzor; noć bez uređaja; redovit razgovor o sadržaju.

Za cijelo kućanstvo – obroci bez zaslona, uređaji noće izvan soba, zadnji sat prije spavanja bez zaslona, zaštićeni prozori pune roditeljske pozornosti svaki dan. Dijete odnos prema uređaju preuzima gledanjem odraslih.

Literatura

• Allcott, H., Braghieri, L., Eichmeyer, S. i Gentzkow, M. (2020). The Welfare Effects of Social Media. American Economic Review, 110(3), 629–676.
• Bijlsma, A., Omrani, A., Spoelder, M., Verharen, J. P. H., Bauer, L., Cornelis, C., de Zwart, B., van Dorland, R., Vanderschuren, L. J. M. J. i Wierenga, C. J. (2022). Social Play Behavior Is Critical for the Development of Prefrontal Inhibitory Synapses and Cognitive Flexibility in Rats. Journal of Neuroscience, 42(46), 8716–8728.
• Braghieri, L., Levy, R. i Makarin, A. (2022). Social Media and Mental Health. American Economic Review, 112(11), 3660–3693.
• Bunzeck, N. i Düzel, E. (2006). Absolute Coding of Stimulus Novelty in the Human Substantia Nigra/VTA. Neuron, 51(3), 369–379.
• Carter, B., Rees, P., Hale, L., Bhattacharjee, D. i Paradkar, M. S. (2016). Association Between Portable Screen-Based Media Device Access or Use and Sleep Outcomes: A Systematic Review and Meta-analysis. JAMA Pediatrics, 170(12), 1202–1208.
• Chang, A.-M., Aeschbach, D., Duffy, J. F. i Czeisler, C. A. (2015). Evening use of light-emitting eReaders negatively affects sleep, circadian timing, and next-morning alertness. Proceedings of the National Academy of Sciences, 112(4), 1232–1237.
• Chein, J., Albert, D., O’Brien, L., Uckert, K. i Steinberg, L. (2011). Peers increase adolescent risk taking by enhancing activity in the brain’s reward circuitry. Developmental Science, 14(2), F1–F10.
• Christakis, D. A., Ramirez, J. S. B. i Ramirez, J. M. (2012). Overstimulation of newborn mice leads to behavioral differences and deficits in cognitive performance. Scientific Reports, 2, 546.
• Ciboci Perša, L., Kanižaj, I. i Potočnik, D. (2025). EU Kids Online Hrvatska 2025. Zagreb: Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu i Agencija za elektroničke medije.
• De Wolff, M. S. i van IJzendoorn, M. H. (1997). Sensitivity and Attachment: A Meta-Analysis on Parental Antecedents of Infant Attachment. Child Development, 68(4), 571–591.
• Elkind, D. (1967). Egocentrism in Adolescence. Child Development, 38(4), 1025–1034.
• Gordon, N. S., Burke, S., Akil, H., Watson, S. J. i Panksepp, J. (2003). Socially-induced brain ‘fertilization’: play promotes brain derived neurotrophic factor transcription in the amygdala and dorsolateral frontal cortex in juvenile rats. Neuroscience Letters, 341(1), 17–20.
• Gray, P. (2011). The Decline of Play and the Rise of Psychopathology in Children and Adolescents. American Journal of Play, 3(4), 443–463.
• Gujar, N., Yoo, S.-S., Hu, P. i Walker, M. P. (2011). Sleep Deprivation Amplifies Reactivity of Brain Reward Networks, Biasing the Appraisal of Positive Emotional Experiences. Journal of Neuroscience, 31(12), 4466–4474.
• Haidt, J. (2024). The Anxious Generation: How the Great Rewiring of Childhood Is Causing an Epidemic of Mental Illness. New York: Penguin Press.
• Hale, L. i Guan, S. (2015). Screen time and sleep among school-aged children and adolescents: A systematic literature review. Sleep Medicine Reviews, 21, 50–58.
• Koob, G. F. (2020). Neurobiology of Opioid Addiction: Opponent Process, Hyperkatifeia, and Negative Reinforcement. Biological Psychiatry, 87(1), 44–53.
• Koob, G. F. i Le Moal, M. (2001). Drug Addiction, Dysregulation of Reward, and Allostasis. Neuropsychopharmacology, 24(2), 97–129.
• Koob, G. F. i Le Moal, M. (2008). Addiction and the Brain Antireward System. Annual Review of Psychology, 59, 29–53.
• Lillard, A. S. i Peterson, J. (2011). The Immediate Impact of Different Types of Television on Young Children’s Executive Function. Pediatrics, 128(4), 644–649.
• Madigan, S., Browne, D., Racine, N., Mori, C. i Tough, S. (2019). Association Between Screen Time and Children’s Performance on a Developmental Screening Test. JAMA Pediatrics, 173(3), 244–250.
• Madigan, S., McArthur, B. A., Anhorn, C., Eirich, R. i Christakis, D. A. (2020). Associations Between Screen Use and Child Language Skills: A Systematic Review and Meta-analysis. JAMA Pediatrics, 174(7), 665–675.
• McDaniel, B. T. i Radesky, J. S. (2018). Technoference: Parent Distraction With Technology and Associations With Child Behavior Problems. Child Development, 89(1), 100–109.
• McEwen, B. S. (1998). Protective and Damaging Effects of Stress Mediators. New England Journal of Medicine, 338(3), 171–179.
• McEwen, B. S. (2006). Sleep deprivation as a neurobiologic and physiologic stressor: allostasis and allostatic load. Metabolism, 55(Suppl 2), S20–S23.
• Mobbs, D., Greicius, M. D., Abdel-Azim, E., Menon, V. i Reiss, A. L. (2003). Humor Modulates the Mesolimbic Reward Centers. Neuron, 40(5), 1041–1048.
• Moffitt, T. E., Arseneault, L., Belsky, D., Dickson, N., Hancox, R. J., Harrington, H., Houts, R., Poulton, R., Roberts, B. W., Ross, S., Sears, M. R., Thomson, W. M. i Caspi, A. (2011). A gradient of childhood self-control predicts health, wealth, and public safety. Proceedings of the National Academy of Sciences, 108(7), 2693–2698.
• Myruski, S., Gulyayeva, O., Birk, S., Pérez-Edgar, K., Buss, K. A. i Dennis-Tiwary, T. A. (2018). Digital disruption? Maternal mobile device use is related to infant social-emotional functioning. Developmental Science, 21(4), e12610.
• Pravobraniteljica za djecu Republike Hrvatske (2025). Predstavljeni rezultati istraživanja Kids Online Hrvatska 2025. Zagreb.
• Radesky, J. S., Kaciroti, N., Weeks, H. M., Schaller, A. i Miller, A. L. (2023). Longitudinal Associations Between Use of Mobile Devices for Calming and Emotional Reactivity and Executive Functioning in Children Aged 3 to 5 Years. JAMA Pediatrics, 177(1), 62–70.
• Ravinder, S., Burghardt, N. S., Brodsky, R., Bauer, E. P. i Chattarji, S. (2016). Excessive Sensory Stimulation during Development Alters Neural Plasticity and Vulnerability to Cocaine in Mice. eNeuro, 3(4).
• Schultz, W. (2016). Dopamine reward prediction error coding. Dialogues in Clinical Neuroscience, 18(1), 23–32.
• Sherman, L. E., Payton, A. A., Hernandez, L. M., Greenfield, P. M. i Dapretto, M. (2016). The Power of the Like in Adolescence: Effects of Peer Influence on Neural and Behavioral Responses to Social Media. Psychological Science, 27(7), 1027–1035.
• Solomon, R. L. i Corbit, J. D. (1974). An opponent-process theory of motivation: I. Temporal dynamics of affect. Psychological Review, 81(2), 119–145.
• Somerville, L. H. (2013). The Teenage Brain: Sensitivity to Social Evaluation. Current Directions in Psychological Science, 22(2), 121–127.
• Sterling, P. (2012). Allostasis: A model of predictive regulation. Physiology & Behavior, 106(1), 5–15.
• Tinbergen, N. (1951). The Study of Instinct. Oxford: Clarendon Press.
• Tronick, E., Als, H., Adamson, L., Wise, S. i Brazelton, T. B. (1978). The infant’s response to entrapment between contradictory messages in face-to-face interaction. Journal of the American Academy of Child Psychiatry, 17(1), 1–13.
• Uhls, Y. T., Michikyan, M., Morris, J., Garcia, D., Small, G. W., Zgourou, E. i Greenfield, P. M. (2014). Five days at outdoor education camp without screens improves preteen skills with nonverbal emotion cues. Computers in Human Behavior, 39, 387–392.
• Volkow, N. D., Wise, R. A. i Baler, R. (2017). The dopamine motive system: implications for drug and food addiction. Nature Reviews Neuroscience, 18(12), 741–752.
• Yogman, M., Garner, A., Hutchinson, J., Hirsh-Pasek, K. i Golinkoff, R. M. (2018). The Power of Play: A Pediatric Role in Enhancing Development in Young Children. Pediatrics, 142(3), e20182058.
• Yoo, S.-S., Gujar, N., Hu, P., Jolesz, F. A. i Walker, M. P. (2007). The human emotional brain without sleep — a prefrontal amygdala disconnect. Current Biology, 17(20), R877–R878.

dr. sc. Josipa Nemet

Udruga Obitelji 3plus